Balada o 8. d
- 1. BALADA O 8. D Znate onu staru Šenoinu iz „Postolara i vraga“? „ Ide vrijeme, dođe rok, eto vraga skok na skok.“ Tako je nekako i s ovim našimrastankom, najtužnijim događajem poslije raspada Beatlesa i ljubavne drame Doris Pinčić Rogoznica. Rođeni smo u godini kad su na svjetskim top-ljestvicama vladali hitovi „We Belong Together“ Mariah Carey i „Boulevard of Broken Dreams“, grupe Green Day. Opraštamo se uz besmrtne The Rolling Stonese i „Living in A Ghost Town“. Ne treba biti previše vidovit za shvatiti tu finu ironiju sudbine. Kad smo postali 5. d, nitko nije ni slutio koliko će nam to slovo odrediti ime. Kao da je netko uz njega prizvao 4 godišnja doba dječjeg ponašanja. U petom smo razredu bili među najboljima i sve je mirisalo na proljeće predmetne nastave. U šestom nas je obuzela neka vrst „ljetne fjake“,a atmosfera je bila kao u „Poduzeću za ceste“ pri asfaltiranju na +50. Dvije, tri ruke u zraku, a svi drugi s bradom na lopati iščekuju kraj smjene. U sedmom smo po mnogima bili užasan razred i tu je sve podsjećalo na jesen, listopad ambicija, studeni i „Noć kojoj je bolje ne izgovarati ime“. Tek smo se u osmom malo prizvali pameti i znali smo da mora doći neki znak s neba: potres, poplava ili pandemija. Takve smo Vam mi sreće. Tko je k nama išao na zamjenu, zastao bi pred vratima kao da mora na bungee jumping. (Poslije tog iskustva neki se nisu više vraćali). Ako nas je išta promijenilo putem i podsjetilo da smo razred, bilo je to putovanje u Vukovar. Tad se nekako najljepše vidjelo po čemu smo zapravo „Jurićkin razred“. Učitelj Budimir nakon nas će bez problema doživjeti stotu, jer se branio živim raosovskim, imotskim humorom, najboljem lijeku protiv stresa, poslije travarice i pršuta ikad! Promijenili smo više učiteljica iz njemačkog nego Hajduk trenera i još uvijek ne znamo je li to bilo zbog njih ili zbog nas, ili je svemu kriv „Hermesov komet“ iz godine našeg rođenja. Nešto s nama je proizvodilo totalni überspannung. Eh da! Neki su nas usput tajno zavoljeli. Npr. gospođa ravnateljica. Shvatili smo to tek na maturalcu u hotelu „Medena“. (Bože, tko daje imena tim hotelima?!) I učiteljica Ivana Kuštović je u nama pronašla nešto, poput starih Japoda kad su nabasali na zlato u ličkim potocima. (Neki su pritom naletjeli i na medvjeda, ali to se podvodi pod statističku slučajnost nepredvidivosti života na ovim prostorima.) Ona nam je uvijek bila topla podrška i netko tko vjeruje u nas. I naša razrednica je vjerovala u nas na neki svoj poučni, beskrajno strpljivi
- 2. tibetanski način. (Malo žena tako krhke građe može snagom volje razvinuti potkovu.) Hvala joj zbog toga na svemu! I eto nas, postrojenih kao na sletu iz djetinjstva naših roditelja, kako polijećemo na svoje posljednje osmaško putovanje. Za njegov bi kraj ostavili 4 najvažnije male riječi: MOLIMO Vas da nam OPROSTITE, ako smo na trenutke bili nemogući. HVALA Vam na svom strpljenju, pedagoškom zanosu i beskrajnoj toplini koja Vaše zanimanje čini neprocjenjivo vrijednim. Hoćemo li Vam nedostajati? Najbolje da se o tome IZVOLITE uvjeriti sami, kad vidite novu generaciju petaša i naše buduće nasljednike. Ništa više neće biti isto kad mi odemo i ništa nas na svijetu u Vašemsrcu neće moći zamijeniti. Hvala Vam na svemu. Volimo Vas! Učenici 8. D Osnovne škole Rovišće, 3. srpnja 2020.