Žena kojoj su utrnuli Sunce
- 1. ŽENA KOJOJ SU UTRNULI SUNCE /Pjesma za Ninu Borovec/ Postoje kćeri našeg roda, kadre ponijeti najteži kamen, trpjet' najteži teret, nikad ne mareći za sebe, a onda utihnut kao najmanji cvijet. Od njihove posljednje suze, slane poteku ponornice. Od njihove posljednje Zdravo Marije, stresu se sve zemlje i planine od mrzlih sjevernih mora,do ove tužne Bilogore. Nina je bila poput rujne topolovačke jabuke, što raste među jablanima, četvoricom voljene braće. I nije bilo komada na nebeskom plavetnilu koji nije bio zapisan za sreću. Pa ipak, za tragom njezina roda, ko neka čudna omaglica, vukla se skotna vučica nesreće. Nitko joj nije poznao ime, tek da se svako malo zavraćala na staro Turčićevo imanje. Na svijet je doniješe da bude bogata srećom i svakojakim darom, da sreću svoju dijeli s ocem, majkom i braćom, uzvisuje dobrotu idući putem vjere. Snovi se njeni djevojački zlatili i krijesili ko najljepše zvjezdano milje. Snovi se njeni zlatili, a život opor i tajnovit svako malo stavljao pred njeno srce nešto preko čega se ne može. Kad je trebala najljepše procvasti rat je zatamnio obzore. Za ratom nikoše krize, strah od siromaštva, pa opet krize, bolest, pandemije. Kad god bi Nina skupila snage da pođe i korakne naprijed, nešto bi veće od nje sreću stavljalo na kušnju i čekanje. To nije mala nepravda kad se nad stazom mlade žene, supruge, majke, kćeri i sestre sklope nesreća svijeta i nesreća vijeka. Nešto se u njoj slomilo kad je nestalo Nade. Nina je vidjela, osjećala i slutila više od drugih. Možda je u tome tajna njezine nesreće. Plamen njene životne svijeće godinama je prkosno hrlio uvis i svi smo nekako vjerovali da će tako biti zauvijek i da ga ne treba čuvati. Na kraju ostadosmo svi ovdje nijemi i shrvani, jer nismo je dobro čuvali. Nismo je dobro čuvali i nismo taj plemeniti, dragocjeni, osjetljivi plamen dobro branili od slutnje zime koja dolazi. Ovo nije obična godina i to nije obična ljudska obećana zima. To je zima kušnji, trpljenja i velike nesreće. Nismo joj u onom tužnom krilu sjeverne daljine dospjeli reći koliko je volimo, da ništa, ništa drugo na svijetu nije važno. Nismo joj rekli da samo bude dobro, da se vrati među svoje, pod svoje drago plavetnilo, međ' braću i među jablane, u toplo majčino i očevo krilo i s nama bude dobro. Mislili smo da se misli čuju, a sad slušamo bolnu, golemu, nepremostivu prazninu. Nina je otišla kad je u njoj nestalo svjetlo Nade. Pustila je svoje veliko, toplo srce u krilo hladne sjeverne rijeke. Onaj narod tamo i ne zna da se s njome utrnulo jedno čitavo Sunce. Tamo u bogatoj, sigurnoj i uređenoj sjevernoj zemlji prepuklo je srce jedne drage Topolovčanke. Sve što se neumornim germanskim duhom moglo podići i obasjati, nije dostajalo za jedno čestito, iskreno, domaće biće. Možeš presaditi stablo, prenijeti kuću, podizati dom, ali ne možeš majčinskim njedrima oteti cvijet. Taj cvijet uvene, kao što plemenita ptica u zlatnoj krletci sustane. Taj svijet reda, rada i blagostanja nije za naše ljude. Onaj tko u tuđoj zemlji daje kruh i nudi obilje - uzima nešto od duše. Nešto bez čeg se ne diše. Blago onima koji ne moraju kušati taj dah daljine, kob tuđine. O dragi ožalošćeni, pogođeni i izranjeni, nitko ne zna kome je danas najteže i zato budite još čvršće i toplije jedni uz druge. Ne tražite krivce među sobom, ne ranjavajte dušu pitanjima. O, zemljo, ti opet primaš dio nas, naš pretužni i pregolemi gubitak. O, sudbino što listaš ljude, drveće i brojeve, pa nasumce grabiš, otimlješ i uzimaš. O, živote bolni, neprocjenjivi, podaj ovoj obitelji melem utjehe i mira. Nina je sada u krilu Gospe kojoj je zavjetovala sebe. Blage joj bile cvjetne nebeske poljane i blaga staza nad kojom lebdi poput sunčane zrake u praskozorje. Počivala u miru Božjem. Vlado Karagić