�ݺ�ߣ

Moje ime je Milan Račić. Moja je obitelj odselila u Kanadu kad sam imao 8 godina. Nismo govorili engleski i cijeli smo život preselili u 7 kovčega. Prvu noć u Torontu proveli smo u hotelu Westbury… u kojem je izbio požar. Završili smo u restoranu gdje smo upoznali konobaricu iz Srbije koja nas je naučila prve riječi na engleskom jeziku – “ham and eggs” – što smo jeli za svaki obrok tijekom iduća dva tjedna, dok nismo naučili još riječi. Ostali smo u Torontu. Moji su se roditelji zaposlili, a s vremenom su oboje pokrenuli vlastita poduzeća. Moja sestra i ja odrasli smo ondje. U Kanadi sam završio studij ekonomije, pa prava, pa magisterij prava. Moja je obitelj išla u hrvatsku crkvu – Crkvu naše Gospe, Kraljice Hrvata na Croatia Streetu. Doma smo govorili hrvatski. Jeli smo hrvatsku hranu. Bio sam u vezama s Hrvaticama. Jedna me bivša djevojka jednom prilikom pitala zašto sam svake godine morao u Hrvatsku na ljetovanje. To joj je malo išlo na živce. Rekao sam joj da odlazim u Hrvatsku „napuniti dušu“. Nisam je oženio… oženio sam Amerikanku koja je na to rekla: „I, kad putujemo?“ I doista smo doputovali 2006. godine. Zato je ova godina za mene svojevrsna obljetnica – predstavlja 10 godina mojeg života u Hrvatskoj. Otkako znam za sebe, bez obzira na to gdje sam tada radio i živio – u Torontu, Winnipegu, Montréalu, San Antoniu, Münchenu ili Washingtonu – prve vijesti koje sam čitao kad bih sjeo za računalo bile su vijesti iz Hrvatske. Vidim da vas dosta kima glavom, znate o čemu pričam. Naša ljubav prema ovoj zemlji uistinu dolazi do izražaja, zar ne? Hrvati su strastveni ljudi. Primijetite da sam rekao „Hrvati“, a ne „Hrvati iz dijaspore“. Hrvati iz dijaspore imaju hrvatske putovnice. Glasamo na izborima. Ovdje nasljeđujemo zemlju. Govorimo hrvatski. Svi smo u ovoj prostoriji Hrvati, nije bitno živimo li u Vancouveru ili u Varaždinu. Hrvati smo duhom, umom i tijelom . To je način na koji razmišlja dijaspora. Dakle… otprilike u vrijeme kada je HDZ počeo gurati Tihomira Oreškovića iz Vlade, u Večernjem listu je osvanuo tekst naslovljen Hrvati u Kanadi u šoku. To me nije iznenadilo. Jer taj šok uključuje sljedeća pitanja – Zašto nas ne vole? Zašto nas ne cijene? Zašto ne vide da im želimo i možemo pomoći? Odgovori na ova pitanja nisu ugodni, ali prije svega nam je potrebno malo iskrenosti kako bismo došli do srži problema. Jer predugo krivimo jedni druge za probleme u našem odnosu. A kao i u slučaju mnogih drugih disfunkcionalnih veza, u određenoj su mjeri krive obje strane. ...Read less