1. U ognjicama
/Pjesma za Prijatelja/
Ima noi kad ni snijeg, ni glazba Otisa Taylora,
ni bajkovit odsjaj u porubima zavjesa
ne mogu poni邸titi lijevak praznina.
Prignu se dah pod teretom duha
nad bijelim vratom zabljesnu sablast
i prosu ma邸ta rumenih kapljica
nalik inu samoponi邸tenja.
Nema vi邸e onog osmijeha...
Miri邸u prsti po naraninoj kori i nemiru s usana.
Pi邸em poemu protiv mrzlih vjetrova
i pognut koraam dok mi sjenu ne prisvoji meava
u 転udnji ni邸tavila priljubljena o prozorska zrcala.
Nijema i neutje邸na u smrtima bijelih sanjara
tumara Bilogora za vujim dusima
usukanim od jelenskih potjera,
prostrtim proplancima
i 邸umskim ognjicama.
Ne mo転e biti da ga vi邸e nema...
Vlado Karagi
