ݺߣ

ݺߣShare a Scribd company logo

Vuk i 7 kozlića - lektira

•Download as DOCX, PDF•
•
Š
Šk Ivan Dvoržak

Verzija preporučena na stranici E-Lektire

1 of 3
Download to read offline
BRAĆA GRIMM: VUK I SEDAM KOZLIĆA Bila jednom stara koza koja je imala sedmoro kozlića, a voljela ih kaošto majka voli svoju djecu. Jednoga se dana spremala ušumu po nešto krme (hrane), te ih pozove sve sedmoro i reče: – Draga djeco, ja ću u šumu; čuvajte se vuka; dođeli, sve će vas pojesti. Taj se zlikovacčesto pretvara, no lako ćete ga prepoznatipo njegovuoporu glasu icrnim šapama. – Draga majko – kozlići će na to – bit ćemo mi na oprezu, možešići bez brige. Koza zamekeće i mirnose zaputi. Ne potraje dugo, kad netko pokuca na kućna vrata i vikne: – Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakome vam nešto donijela. No kozlići po oporu glasuprepoznajuvuka te odvrate: – Nećemo otvoriti, nisi ti naša majka; u nje je mio, sitan glas, a u tebe opor; ti si vuk. Nato vuk ode k sitničaru (prodavačuu trgovini mješovitom robom) i kupi velik komad krede te ga proguta, a glas mu od toga bude ljepši. Zatim se vrati i pokuca na kućna vrata govoreći: – Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakome nešto donijela. No vuk je zaboraviote na prozor staviosvoju crnu šapu, a kad djeca to opazila, vuku viknula: – Nećemo otvoriti; u majke nam nisu noge crne, kao što su u tebe; ti si vuk. Vuk nato pohiti k pekarui uzdahne: – Evo sam se udario u nogu, namažimije brašnom. Kad mu je pekar namazaošapu, požuri se vuk k mlinarui zatražida mu šapu pospe brašnom. Mlinarmislio,vuk će nekoga prevariti, pa se nećkao, ali mu vuk zaprijeti da će ga razderati ne učini li tako. Mlinar se preplaši i obijeli mu šapu. Da, takvi su ljudi. Sad zlikovacode po treći put, pokuca na vrata, pa će nježno: – Otvorite mi djeco, draga vam se majčica vratila i svakome vam nešto iz šume donijela. No kozlići stanu vikati: – Pokažinam najprije svoju šapu, da znamo jesili ti naša mila majčica. Vuk stavi šapu na prozor, pa kad kozlići vidješe da je bijela, pomisliše da je istina što vuk govori; otvoriševrata, ali tkouđe – vuk. Kozlići se uplašili i htjeli sakriti. Jedan kozlićskoči pod stol, drugi u postelju, treći u peć, četvrti u kuhinju, peti u ormar, šesti pod umivaonik,a sedmi u ormarićod zidne ure. No vuk ih nađe i redom, bez okolišanja, proguta: samonajmlađeg,
onog u ormariću od zidne ure, ne nađe. Kad se vuk najeo, ode i legne na travu pod stablote zaspe. Uskorozatim iz šume se vrati stara koza. Ah, šta je imala vidjeti!Kućna vrata širom otvorena: stol, stolice, klupe – sve prevrnuto; od umivaonikaostale još samo krhotine, pokrivačii jastuci razbacani. Stane tražitisvoju djecu, ali ih nigdje ne mogašenaći. Zvala ih je redom po imenu, no nitkojoj se ne odazva. Istom kad spomenu najmlađe,javi se sitan glasić: – Evo me, draga majčice, tu sam u ormariću. Ona izvadikozlića, a on joj ispripovjedi kakoje došao vuk i sve ostale pojeo. Možete zamisliti kakoje majka plakalaza jadnom djecom. U svojoj velikojtuzi iziđe napokon iz kuće, a uza nju je skakutalonajmlađe jare. Kad dođe na livadu, spazi vuka gdje leži pod stablom i hrče, da sve granje dršće. Stane ga sa svih strana promatrati i smotri kakomu se u natrpanom trbuhunešto miče i praćaka. “Božemoj”, pomisli koza, “jadnadjeca što ih je za večeru progutao,moždasu još na životu?” Brže-bolje najmlađi kozlićskokom ode kući po nožice, iglu i konac. Stara pohiti da nemani razreže trbuh, pa tek što zareže, većjedno jare proviri; kakorazreže dalje, poiskače svih šestoro redom; svi još bijahuna životu, neozlijeđeni, jer ih je neman u brzini prožderalačitave. Kolike li radosti!Milovahusvoju dragu majkui skakahukaokrojačšto slavi svadbu. Tadaim majka reče: – Idite i donesite kamenja, da njime napunimotrbuh bezbožnojživotinji, dok još spava. Svih sedmerojarića dovuku brže-bolje kamenja i gurnuga vuku u trbuh, kolikoje god moglostati. Zatim ga stara brzozašije, a vuk niti što osjeti, niti se pomakne. Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kakoga je od kamenja u želucu morila velika žeđ, pođe do studenca da se napije vode. No kad je počeo hodati i kretati se tamo-amo, zalupkalo u njemu kamenje i zagrogotalo. Natoće vuk ljutito: “Što mi tako u trbuhu sve se gurka tamo-amo? Ne, to nisu mlada jarad, već kamenjeteško samo.” Kad dođe studencu i sagne se da pije, povuče ga teško kamenje u vodu, i on se uguši. Kad to vidješe jarići, dotrčašei povikaše: – Vuk je mrtav, vuk je mrtav! – i sa svojom majkom zaplesašeokolostudenca.
Vuk i 7 kozlića - lektira

More Related Content

Vuk i 7 kozlića - lektira

  • 1. BRAĆA GRIMM: VUK I SEDAM KOZLIĆA Bila jednom stara koza koja je imala sedmoro kozlića, a voljela ih kaošto majka voli svoju djecu. Jednoga se dana spremala ušumu po nešto krme (hrane), te ih pozove sve sedmoro i reče: – Draga djeco, ja ću u šumu; čuvajte se vuka; dođeli, sve će vas pojesti. Taj se zlikovacčesto pretvara, no lako ćete ga prepoznatipo njegovuoporu glasu icrnim šapama. – Draga majko – kozlići će na to – bit ćemo mi na oprezu, možešići bez brige. Koza zamekeće i mirnose zaputi. Ne potraje dugo, kad netko pokuca na kućna vrata i vikne: – Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakome vam nešto donijela. No kozlići po oporu glasuprepoznajuvuka te odvrate: – Nećemo otvoriti, nisi ti naša majka; u nje je mio, sitan glas, a u tebe opor; ti si vuk. Nato vuk ode k sitničaru (prodavačuu trgovini mješovitom robom) i kupi velik komad krede te ga proguta, a glas mu od toga bude ljepši. Zatim se vrati i pokuca na kućna vrata govoreći: – Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakome nešto donijela. No vuk je zaboraviote na prozor staviosvoju crnu šapu, a kad djeca to opazila, vuku viknula: – Nećemo otvoriti; u majke nam nisu noge crne, kao što su u tebe; ti si vuk. Vuk nato pohiti k pekarui uzdahne: – Evo sam se udario u nogu, namažimije brašnom. Kad mu je pekar namazaošapu, požuri se vuk k mlinarui zatražida mu šapu pospe brašnom. Mlinarmislio,vuk će nekoga prevariti, pa se nećkao, ali mu vuk zaprijeti da će ga razderati ne učini li tako. Mlinar se preplaši i obijeli mu šapu. Da, takvi su ljudi. Sad zlikovacode po treći put, pokuca na vrata, pa će nježno: – Otvorite mi djeco, draga vam se majčica vratila i svakome vam nešto iz šume donijela. No kozlići stanu vikati: – Pokažinam najprije svoju šapu, da znamo jesili ti naša mila majčica. Vuk stavi šapu na prozor, pa kad kozlići vidješe da je bijela, pomisliše da je istina što vuk govori; otvoriševrata, ali tkouđe – vuk. Kozlići se uplašili i htjeli sakriti. Jedan kozlićskoči pod stol, drugi u postelju, treći u peć, četvrti u kuhinju, peti u ormar, šesti pod umivaonik,a sedmi u ormarićod zidne ure. No vuk ih nađe i redom, bez okolišanja, proguta: samonajmlađeg,
  • 2. onog u ormariću od zidne ure, ne nađe. Kad se vuk najeo, ode i legne na travu pod stablote zaspe. Uskorozatim iz šume se vrati stara koza. Ah, šta je imala vidjeti!Kućna vrata širom otvorena: stol, stolice, klupe – sve prevrnuto; od umivaonikaostale još samo krhotine, pokrivačii jastuci razbacani. Stane tražitisvoju djecu, ali ih nigdje ne mogašenaći. Zvala ih je redom po imenu, no nitkojoj se ne odazva. Istom kad spomenu najmlađe,javi se sitan glasić: – Evo me, draga majčice, tu sam u ormariću. Ona izvadikozlića, a on joj ispripovjedi kakoje došao vuk i sve ostale pojeo. Možete zamisliti kakoje majka plakalaza jadnom djecom. U svojoj velikojtuzi iziđe napokon iz kuće, a uza nju je skakutalonajmlađe jare. Kad dođe na livadu, spazi vuka gdje leži pod stablom i hrče, da sve granje dršće. Stane ga sa svih strana promatrati i smotri kakomu se u natrpanom trbuhunešto miče i praćaka. “Božemoj”, pomisli koza, “jadnadjeca što ih je za večeru progutao,moždasu još na životu?” Brže-bolje najmlađi kozlićskokom ode kući po nožice, iglu i konac. Stara pohiti da nemani razreže trbuh, pa tek što zareže, većjedno jare proviri; kakorazreže dalje, poiskače svih šestoro redom; svi još bijahuna životu, neozlijeđeni, jer ih je neman u brzini prožderalačitave. Kolike li radosti!Milovahusvoju dragu majkui skakahukaokrojačšto slavi svadbu. Tadaim majka reče: – Idite i donesite kamenja, da njime napunimotrbuh bezbožnojživotinji, dok još spava. Svih sedmerojarića dovuku brže-bolje kamenja i gurnuga vuku u trbuh, kolikoje god moglostati. Zatim ga stara brzozašije, a vuk niti što osjeti, niti se pomakne. Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kakoga je od kamenja u želucu morila velika žeđ, pođe do studenca da se napije vode. No kad je počeo hodati i kretati se tamo-amo, zalupkalo u njemu kamenje i zagrogotalo. Natoće vuk ljutito: “Što mi tako u trbuhu sve se gurka tamo-amo? Ne, to nisu mlada jarad, već kamenjeteško samo.” Kad dođe studencu i sagne se da pije, povuče ga teško kamenje u vodu, i on se uguši. Kad to vidješe jarići, dotrčašei povikaše: – Vuk je mrtav, vuk je mrtav! – i sa svojom majkom zaplesašeokolostudenca.